OŠ Marina Držica

IZLOŽBA PROF. MEŠTROVIĆ UZ STIHOVE PROF. BUČEVIĆA

Ponovno smo ponosni na djelatnike naše škole! Naime, u GALERIJI MATICE HRVATSKE od 21.3. do 3.4.2013. postavljena je izložba prof. Gordane Meštrovic. Na otvorenju izložbe, naš prof. Bučević pozdravio je nazočne prikladnim riječima i stihovima. PROCITAJTE

KNJIGA PROF. BUČEVIĆA

Najzad se desilo i to - prof. Bučević izdao je knjigu! Mi u OŠ Marina Držića više nismo jedini koji mogu uživati u njegovom društvu, slušajući "priče iz povijesti" iznešene na jedinstveno savršen način. U izdanju Mozaik knjige svi sada mogu pronaći knjigu "100 slavnih izreka i pokoja šaljiva". Što o knjizi pišu drugi ... ?

U Vjesniku smo pronašli ovaj komentar: PROČITAJ.

U izdavačkoj kući Mozaik opis knjige je sljedeći:

Slavne izreke dio su opće kulture. Često ih koristimo, a da ni ne znamo čije su. Niz državnika i vojskovođa, cijela galerija poznatih osoba, slikara, kipara, pisaca i filozofa, vjerskih reformatora i svetaca pomaže nam da produbimo znanja iz povijesti, ali i književnosti, slikarstva, kiparstva, graditeljstva, glazbe, filma, filozofije i mnogih drugih područja. U slavnim izrekama afirmiraju se i najpozitivnije ljudske vrijednosti. Otkrijte što su o tome rekli Krist ili Budha. Što se to promijenilo od antike do Voltairea i Marxa, Kennedyja i Lennona? Kako bi i naši najmlađi što ranije mogli početi obogaćivati svoje znanje, svaka izreka je uz komentar popraćena šaljivim i zanimljivim stripom. 

SVE PROLAZI, SVE SE MIJENJA – SVE, OSIM PROFESORICE BIĆANIĆ

Panta rhei – sve teče, sve se kreće i ništa ne ostaje neizmijenjeno. Shvatio je to starogrčki filozof mudri Heraklit i objavio ljudima, sve se mijenja - ljudi, životinje i biljke. Svako pravilo ima poneku iznimku. U ovom slučaju, ta je iznimka naša kolegica, profesorica Ankica Bićanić. Svi koji je poznaju desetak, dvadesetak godina (a ima nas koji je poznaju i duže), kažu da je stalno ista. Uvijek puna energije i radnog elana, kao da je na početku, a ne pri kraju radnog staža. Profesorica fizike i tehničke kulture. To su predmeti koji se bave energijom. Još i danas, nakon četiri desetljeća rada u školi, ona jednako vrijedna i uporna u izvršavanju svakodnevnih školskih obveza. Posebno nam je od koristi u onim, mučnim, dosadnim, adminstrativnim poslovima (tko ih je izmislio). Nikom se ne mile takvi poslovi. Ni ona ih ne voli. Ipak, zna da ih mora uraditi, i uradi ih na vrijeme. Mi, ostali jednostavno prepisujemo. Dobro je, dok imamo od koga.

LIKA JE KAO LIJEK

Možda je tajna u Ankicinom porijeklu. Rođena je u Dabru, nedaleko od Otočca u Lici. Povijesno mjesto u kojem su slavni Frankopani imali svoju utvrdu. Kako je Lika dobila naziv Lika , o tom postoji nekoliko znanstvenih teorija. Ipak, mi ćemo se prikloniti narodnoj predaji. Po toj priči Lika dolazi od rijeci „lik“, odnosno lijek. Vode njenih rijeka (Gacka, Lika i ostale) ljekovite su. Iz Like Ankica je otišla na školovanje, najprije u Osijek, a kasnije u Zagreb. Bila su tada teška vremena i nije bilo dovoljno novaca. Čim je mogla raditi, radila je i zarađivala kako bi mogla studirati. Mi, koji pripadamo tim generacijama, bili smo sretni da možemo učiti. Ne shvaćamo, kako mnogi kojima je sve bilo nadohvat ruke, nisu željeli ništa učiniti za osobni napredak. Šanse da ce Ankica (i slični ljudi) uspjeti mjerile su se, ne u postocima, nego u promilima. Zbog toga je još više cijenimo. Sve što je postigla, postigla je vlastitim radom i odricanjem.

TKO VOLI SVOJ POSAO, SVAKI MU JE DAN BLAGDAN

Blago onima koji vole svoj posao. Raditi u školstvu nije baš lako. Dapače, sve je teže i teže. Školske vlasti stalno provode nekakve reforme. Od silnih i stalnih promjena ljudi se više ne mogu snaći. Nitko ne razumije što se i zbog čega mijenja, ali mnogi misle da od toga neće biti nikakve koristi, ni za učenike, ni za učitelje, ni za društvo. Što gore, to bolje. Ima li netko pametan i moćan tko bi zaustavio sve te nepotrebne gluposti? Uglavnom, svakih 5-6 godina počinjemo iznova raditi Sizifov posao. (Blizu smo situaciji u kojoj ce školu voditi učenici, i to oni koji najslabije uče i najlošije se ponašaju. Ako je škola nepotrebna, treba je ukinuti.) Djeca su prepuštena televiziji, računalima i novinama, ulici, alkoholu i drogi – svijetu u kojem caruje nasilje. Roditelji se muče i bore kako bi osigurali kakvu – takvu egzistenciju. Učitelje više nitko i ne sluša. Ljudi, morate shvatiti, mi nismo ni čudotvorci, ni alkemičari. I u takvim okolnostima profesorica Bićanić postiže zavidne rezultate. Doduše, ponekad učenici i roditelji znaju mrmljati i davati otpor. Ipak, na kraju školske godine shvate da je profesorica bila u pravu. U čemu je tajna? Odgovor je jednostavan: ona voli svoj posao. Možda ste čuli za onu anegdotu o mravu i zemaljskoj kugli. Proširila se vijest kako ce zemaljska kugla pasti. Kako bi se spriječio pad, trebalo je upotrijebiti neku veliku snagu. Svi su se nasmijali kad su vidjeli kako se i mrav uključio u tu bitku. Mrav im je odgovorio kako svatko treba uraditi koliko može. To je profesorica Bićanić. Ona je uvijek uradila najviše što je mogla. Kad bi tako radili svi ljudi (ili barem većina) u Hrvatskoj, ova bi zemlja ubrzo procvjetala. Ne bi nam bilo važno hoće li tamo neka Slovenija potpisati nekakav protokol kako bismo mi ušli u Europsku Uniju. S takvim radom bila bi Hrvatska Europa sa ili bez Unije.

ŽIVOT BEZ NAČELA, ISTO JE KAO BROD BEZ KORMILARA

Brod bez kormilara, brzo će se nasukati, društvo bez načela, skrenut će s pravog puta na stranputicu. Ova je izreka kao stvorena za odgoj djece. Nitko nije postao slučajno dobar. Treba ga odgojiti. Učenik mora znati što smije, a što ne smije, koja su mu prava, a koje su mu obveze. Kako se ono kaže: „Bolje da propadne selo nego običaji“. Bez jasnih pravila škola će se pretvoriti u anarhiju. Je li nam potreban “Divlji zapad“? Nedavno je nastradao jedan naš bivši ucenik, mladić veoma pristojan i dobro odgojen. Pretukli su ga oni koji nisu poštivali nikakva pravila. Cijeli društveni sustav brani te nasilnike, primitivce i agresivce. Kamo to vodi? Odgoj djece, to je posao profesorice Bićanić. Nije joj bilo lako, no, ne može se požaliti na dosadu. Bilo je raznih „slucajeva“ koje je trebalo riješiti. S druge strane, onome tko ništa ne radi, svaki je dan beskonacno dug. Tko radi, kao profesorica Bićanić, ustanovi kako je dan barem nekoliko sati prekratak. Čovjek koji želi nešto uraditi, naći će način da to učini, onaj koji neće, naći će izgovor. Izgovori joj nisu nikada bili potrebni. Nije odstupala od svojih pedagoških načela i žestoko se odupirala svakom primitivizmu. S druge strane, često je štitila ugroženu djecu. Djecu s problemima, poteškoćama, nesređenim obiteljskim situacijama i sličnim nevoljama. Vodila je dugi niz godina Crveni križ u našoj školi. Tako je upoznala mnoge, često puta i tragične sudbine ljudi iz našeg susjedstva. Nije to tek tako. Mi smo profesionalci, ali ne možemo suzdržati emocije. Vjerujte, to čovjeka troši. Nagrada? Niti je ona tražila kakvu nagradu, a nitko joj nije ni nudio. Svima se činilo da je to što ona radi normalno.

NIKOGA SAMO NOVAC NIJE UČINIO BOGATIM, IPAK, MIROVINE SU SRAMOTNO MALE

Kako su nas sve tješili, čak i otrcanim poslovicama, kako novac kvari ljude. Nema smisla da dobijemo novac i onda se pokvarimo. Teško je živjeti s malo novaca, ponekad gotovo nemoguće. Ipak, čak i oni koji imaju novaca i više nego što mogu potrošiti, ne mogu reći da su bogati. Zdravlje i sreća to su najveća bogatsva. Naravno, nedaće se lakše podnose kad je novčanik pun. U Hrvatskoj mirovine su male. Profesorske su posebno male, sramotno male. Bogatstvo se najlakše stječe kad se izgubi obraz. Toga smo se nagledali na televiziji i načitali po novinama. Nema novaca. Neka uzmu lopovima i daju poštenim ljudima. Što se toga tiče, profesorica Bicanic može hodati ponosno i uspravno. Moralne vrijednosti nisu baš na cijeni. Ako uskoro ne dođu u modu, loše nam se piše. Znamo da je profesorica Bicanic s odličnim uspjehom položila životnu školu skromnosti. Znamo da će preživjeti bez obzira na skromnu mirovinu. Ona će, bude li potrebno pronaći i neki dodatni posao. Ipak, nije li to žalosno, da profesorica koja je preko četrdeset godina pošteno, stručno i savjesno radila svoj posao, mora dodatno zarađivati u „fušu“?

ANKICE!

Nema nikoga u ovom dijelu grada tko ne poznaje profesoricu Bićanić, od male djece do starih ljudi. Kad bi netko rekao da ide u školu profesorice Bićanić, svi bi znali da se radi o školi Marina Držića. Ankice, hvala ti na svemu što si uradila za našu školu, za učenike, roditelje i kolege. Sve to, ne možemo navesti u jednom kratkom novinskom članku. Mnogi učenici i mnogi roditelji imali bi što pričati o dobrim djelima koja si uradila. Želimo ti iznad svega dobro zdravlje i dug život.

Tvoje kolegice i kolege, svi djelatnici naše škole i svi sadašnji i bivši učenici.

HVALA!

Petar Bučević, prof.

 

ZLATKO HEGEDUŠ – VUKOVARSKA PRIČA U SRCU ZAGREBA

„OPROSTITE VAŠIM NEPRIJATELJIMA, ALI NIKADA NE ZABORAVITE NJIHOVA IMENA“

Život ponekad izgleda kao roman. Pustolovine se izmijenjuju kao na filmskoj vrpci. Ponekad, nažalost, život izgleda kao tragedija. Nemogu c e situacije, jedna gora od druge. O c aj iz kojeg nema izlaza i nema vrata kroz koja bi ušlo zrnce optimizma. (U gr c kim tragedijama za te, nemogu c e situacije, postojao je izlaz Deus ex machina, tj. Bog iz stroja). Godine Gospodnje 1991. Vukovar se našao u beznadnoj, tragi c noj situaciji. Na vukovarskom podru c ju još od davnih vremena ratari su orali plodno panonsko tlo, a kova c i izra d ivali alat i oružje od metala. Vu c edolska golubica (ili jarebica) simbolizira cijelu jednu kulturu koja je nastala nekoliko tisu c a godina prije Krista. Tu je nastao prvi poznati europski kalendar. Barokne pala c e, samostani, crkve, Eltzov dvorac i druge gra d evine dale su kulturni identitet jednom ulju d enom, novovjekovnom, srednjoeuropskom gradu. Sve to što je nastajalo tisu c lje c ima, uništili su u nekoliko mjeseci 1991. g . moderni barbari. Na svijetu postoje dvije vrste ljudi: kreativci, koji rade i stvaraju te destruktivci, koji ruše, razaraju i uništavaju. Da prvih nema, svijet bi ve c odavno propao, da nema drugih, život bi bio kao bajka.

Uništavati može svaki lu d ak, kreten i svaki idiot. Stvarati mogu samo pametni, sposobni i pošteni ljudi. Herostrat je u 4. st . pr. Krista zapalio c udesni Artemidin hram u Efezu. Razlog? Htio je da ga ljudi pamte, da u d e u povijest. Bio je lijen i nesposoban, nije ništa znao i ništa nije htio raditi. Mladog Michelangela, genijalnog kipara, slikara i graditelja, napali su njegovi nešto stariji poznanici. Razlog? Njegove su slike bile ljepše, njegovi kipovi, istinska umjetnost. Slomili su mu nos. Njihova imena gotovo nitko ne zna. Tko je Michelangelo, znaju i oni koji nikad nisu u c ili povijest umjetnosti. Pri c a se da je Salieri trovao glazbenog c udotvorca Mozarta, iako je obožavao njegovu glazbu. Možda navedene pri c e nisu istinite u potpunosti, ali poruka je jasna. Ponekad me uhvati prava jeza,kad vidim kako u c enike koji u c e, i uz to se pristojno ponašaju, ostali gotovo ismijavaju. Je li to neki daleki Herostratov potomak zalutao u našu pitomu školu? Osim gra d evina i drugih kulturnih spomenika, u Vukovaru su nastradali mnogi nedužni ljudi. Teško bismo pronašli c ovjeka koji nije izgubio nekog dragog c lana svoje obitelji, ro d aka, prijatelja, poznanika i sugra d anina. Mnogi su odvedeni u strašne logore mu c enja i smrti iz kojih se nikada nisu vratili i ne zna se kako su završili svoj život.

„Oprostite svojim neprijateljima, ali nikada ne zaboravite njihova imena“ savjetovao je ameri c ki predsjednik J.F.Kennedy. No, i on je nastradao u atentatu. O c ito nije dobro zapamtio imena svojih neprijatelja. Svatko normalan zna da se mržnja ne uklanja mržnjom. Nema lošeg mira ni dobrog rata. Najbolje bi bilo kad ne bi postojali ni sukobi, ni ratovi. Tko je napadnut, ima pravo na obranu. Nije ni razumno, ni pravedno opraštati zlo c incima.

  

O BOŽE, BOŽE – ZAŠTO SI ME NAPUSTIO?

Oni koji su preživjeli pakao Vukovara, postali su prognanici, bez doma, bez imovine, bez perspektive. Mogli su zavapiti kao Krist: „O Bože, Bože, zašto si me napustio?“ Znamo da su putevi Gospodnji nedoku c ivi. Takav jedan došao je u našu školu. Naš dragi kolega i prijatelj ZLATKO HEGEDUŠ. Pitali smo se,može li c ovjek koji je preživio taj užas živjeti, a kamoli raditi i biti koliko je to mugu c e normalan. Raditi u školi može samo potpuno koncentriran c ovjek. Djeca traže stopostotnu,a ponekad i ve c u pozornost.

TKO SE POSVEĆUJE UČENJU, IZ DANA U DAN POSTAJE SVE VEĆI

Naša bojazan bila je neopravdana. Ubrzo je našao zajedni c ki jezik s djecom. Obožavali su ga. Približio je djeci tehni c ku kulturu i informatiku, predmete koje je predavao. Za sve što radiš moraš imati nešto talenta i ljubavi. C ovjek se jednostavno odli c no snalazio na podru c ju tehnike i informatike. Da se kojim slu c ajem bavio ne c im drugim, on bi se ovim podru c jem bavio iz hobija.Ovo je najbolja kombinacija:posao mu je hobi, a hobi mu je posao. Što se ti c e informatike, s kolegom Vukasovi c em naš je Vukovarac obavio pionirski posao. Oni su uveli informatiku u našu školu. Svaka c ast, de c ki! Danas je normalno da imamo informati c ku u c ionicu. Da imamo sredstava, sve bismo u c ionice informatizirali. Nadamo se kako c e se to uskoro dogoditi. Tada su kolegu Hegeduša (i Vukasovi c a) sumnji c avo gledali. Misle li oni ozbiljno? Spomenut c u i kolegu Mari c a koji je vrlo, vrlo uspješno nastavio njihov rad. Bavio se kolega Hegeduš i drugim poslovima. Vodio je našu šahovsku sekciju. Osvojili su tre c e mjesto u Zagrebu. Biti tre c i u Zagrebu u kojem ima više od sto škola, nije mala stvar. Ipak, najviše se (izvan redovnog posla) bavio glazbom. Osnovao je nekoliko folklornih sekcija u našoj školi. U c enici su u c ili narodne, ali i druge plesove. Nau c ili su svirati tamburicu i pjevati. Školski hodnik pretvorio se u plesnu scenu, sviralo se i pjevalo. Nije istina da djeca sve odbijaju. Treba im ponuditi i pokazati. Naravno, to ne može baš svatko. Mora biti znalac. Osim znanja mora ostvariti pravu komunikaciju s djecom. Djeca ne vole kad ih lažu ili podcjenjuju. O c ito je kolega Zlatko imao sve te kvalitete, neophodno potrebne za uspješan rad s djecom. Uskoro su za njegov rad doznali televizijski novinari. Došli su, snimili i pokazali na televiziji to što su u c enici nau c ili uz veliku Zlatkovu pomo c . Bravo i za u c enike i za Zlatka!!! Škola na televiziji u sklopu ne c eg pozitivnog i pohvalnog. Jupiiiiiiiii!

AKO NEŠTO ZAISTA HOĆETE, SVE ĆE BAJKE POSTATI STVARNE

Ne c ete povjerovati u ono što c u vam sada ispri c ati. Ipak, sve je istina. Zlatko je u našu školu doveo mnoge Vukovarce i Vukovarke. Bili su c lanovi KUD-a „Dunav“. Društvo je osnovano u 19. st . Ima dugu tradiciju c uvanja hrvatske kulturne baštine. Mogu li ljudi koji su izgubili doslovno sve, osim vlastitog života, pjevati i plesati? Misle li se oni vratiti u Vukovar? Tada je to izgledalo kao nemogu c a misija. S druge strane, što im je preostalo? Plakati, kukati i ništa ne c initi. Da su se i tako ponašali, nitko im ne bi imao pravo zamjeriti. Treba na c i snage kad je najteže, kad se c ini da su sve la d e potopljene i da ništa nema smisla. Danima, mjesecima, godinama uporno su vježbali i nastupali na raznim priredbama. U nekoliko navrata nastupili su na našim školskim priredbama. Bio je to urnebes! Nezaboravne zabave. Tako smo se me d usobno upoznali i sprijateljili. Uvijek su govorili da c e nas pozvati u Vukovar, da ih posjetimo. Nismo sumnjali u njihove iskrene namjere, ali c inilo nam se da to ne c e biti tako skoro. Kako li je tek njima to izgledalo. Njima je i jedan dan izvan Vukovara bio dugo vrijeme. Ipak, vjerovali su u povratak. Organizator svih tih zbivanja bio je Zlatko Hegeduš. C ovjek je bio podstanar, imao je ženu i dijete (danas, hvala Bogu ima troje djece) i živio od slabašne prosvjetarske pla c e. Toliko malo novaca, a toliko puno poslova. Znamo i sami da novac nije nikoga u c inio bogatim. Nažalost, bez novca ne možemo živjeti. Ipak, valja re c i kako c ovjekova vrijednost nije u onim stvarima koje je kupio, nego u onim koje je stvorio. Bilo je situacija kad su ljudi upadali u krize i željeli odustati. Zlatko je s njima razgovarao, pri c ao i uvjeravao, uglavnom uspješno.

AKO POMOGNEŠ JEDNOM OD MOJIH, KAO DA SI I MENI POMOGAO

Tako je nekako govorio Krist. Mi u školi nismo bili svjesni da radimo nešto posebno korisno. Ljudi su kod nas vježbali i c uvali dio inventara. Nisu nikom smetali. Zar je to nekakva pomo c ? Iznenadili smo se i to veoma ugodno kad je Zlatko Špehar, gvardijan franjeva c kog samostana u Vukovaru, izrazio zahvalnost našoj školi. Rekao je kako smo i mi zaslužni da se održalo i o c uvalo HKUD “Dunav“. Zasigurno je gvardijan malo pretjerao. C ovjek nam je na taj na c in izrazio dobrodošlicu u Vukovaru. Dakako, da Vukovarci nisu imali životne snage i bezgrani c ne vjere u povratak, vjerojatno bi se društvo „Dunav“ raspalo. Ipak, nama je bilo drago i bili smo ponosni.

NE DIRAJTE NAM RAVNICU, JER MI ĆEMO SE VRATITI

Tu dobro c udnu pjesmicu u kojoj nema ni trunke mržnje,zabranili su neki europski c inovnici prilikom povratka u Vukovar. Koga se tom pjesmom vrije d a? C ovjek pjeva da c e se vratiti u svoju ravnicu. Ili su planovi svjetskih mo c nika bili druk c iji, možda se Vukovarci nisu trebali vratiti? Ipak, Vukovarci su se vratili , a s njima i naš kolega Zlatko Hegeduš. Radio je na raznim mjestima, a jedno vrijeme kao zamjenik gradona c elnika grada Vukovara. Kako nam je bilo drago i toplo oko srca! Naš kolega zamjenik gradona c elnika, i to ne bilo kojeg, manje važnog grada, nego legendarnog i slobodnog Vukovara. Svaka c ast, Zlatko!!!

„MARIN DRŽIĆ“ U VUKOVARU

Ima tu neke simbolike. Naša škola nosi ime slavnog pisca, Dubrov c anina Marina Drži c a. Tako je Drži c preko Zagreba povezao Dubrovnik i Vukovar, a Zlatko Hegeduš našu školu i Vukovar. Do c ekani smo kao prijatelji, a to zna c i kao gosti najvišeg ranga. Razgledali smo Vukovar, sva ona strašna i tragi c na mjesta od bolnice do groblja i Ov c are, mjesta tuge, ponosa i slave. Kakva pustoš! Drve c e raste na polusrušenom krovu barokne zgrade. Vukovar se po c eo obnavljati. Ne tako brzo kako bismo željeli.Glavno je da se ljudi vra c aju u svoj grad. Grad, to su ljudi, kako je govorio legendarni Siniša Glavaševi c . Ljudi c e izgraditi nove ku c e i stanove. Ljudi su duša grada. Proveli smo dva dana u Vukovaru. C ak smo i zapjevali. Naša škola ima U c iteljski zbor (prvi hrvatski u c iteljski zbor). Znamo da su Vukovarci prtrpjeli razna zla, pa ako naša izvedba ne bude baš najbolja, ne c e se naljutiti. C ak su nam i zapljeskali. Onda su oni nama zapjevali. Duže, mnogo duže od službenog programa trajala je ta pjesma. Sve do ranih jutarnjih sati. Slavonske delikatese, posebno tavanski kola c i (kulen, kulenova seka i sli c ni proizvodi) i pitko vino, tamburice i gitare u c inile su svoje. Neki su nakon Vukovara morali na strogu dijetu. Plesalo se i pjevalo kao nikad prije. Tada smo shvatili što zna c e izrazi „široka slavonska ravnica“ i „be c arska duša“.

VUKOVAR U MANNHEIMU, A MANNHEIM U ZAGREBU I U VUKOVARU

Prijateljske veze izme d u naše škole i Vukovara proširile su c ak i do Njema c ke. Naša kolegica Božinka Dokuzovi c , profesorica hrvatskog jezika radila je c etiri godine u Mannheimu i Heidellergu s djecom naših iseljenika. Tu djecu je trebalo pou c avati hrvatskom jeziku, povijesti, kulturi, ali trebalo je osmisliti i njihovo druženje. Pozvala je u pomo c Zlatka.Utemeljili su folklornu sekciju, a kasnije i tamburašku koja je nakon upornih, dugotrajnih vježbi ponosno nastupala po razli c itim njema c kim gradovima, ali su najponosniji zbog nastupa u Zagrebu i u Vukovaru. U našoj školi, na priredbi, ostavili su odli c an dojam. Isto tako i u Vukovaru gdje ih je do c ekao Zlatko i njegovi Vukovarci na Danima Vukovara. Ja bih to nazvao aktivnim u c enjem hrvatske kulture i hrvatske povijesti. Je li to HNOS? S djecom su bili i neki roditelji. Rekli su da im je to bio najljepši izlet u životu. Jedan od u c enika, motiviran možda tim druženjima, odlu c io je iz Mannheima do c i na studij u Zagreb u potrazi za svojim identitetom. Dobro došao u Zagreb, Antonio!

UZ OSMIJEH NA LICU STEĆI ĆEMO PRIJATELJE

Krajem travnja obilježavamo 50 godina postojanja naše škole. Naravno, pozvat c emo Zlatka i njegovo glazbeno društvo. Danas je to prava institucija koja ima oko 200 aktivnih c lanova: pjevaju, plešu, sviraju i pokazuju da se Vukovar obnavlja. Prijatelji se poznaju u nevolji, a mi se nadamo da nevolja ne c e više biti. Pametni ljudi pokušavaju i neprijatelje pretvoriti u prijatelje. Pokažimo ljudima osmijeh na licu, a našem kolegi Zlatku i Vukovarcima želimo sve najbolje i radujemo se njihovom dolasku.

Petar Bučević, prof.

POSJET AMERIČKIH UČITELJA

U lipnju 2007. godine dvadesetak americkih ucitelja razlicita profila posjetili su našu školu kako bi nekoliko dana pratili nastavu. Ucitelji su predavali razlicite predmete: engleski j., tehnicki, likovni, prirodu, na razlicitim nivoima školovanja, od vrticke dobi do sveucilišta. U sklopu njihove studije proucavanja rada ucitelja u drugim zemljama, željeli su posjetiti i Hrvatsku te usporediti metode rada kod nas i u Americi. Kako to baš i nije sasvim jednostavan pothvat, i tu su pokrenute privatne veze na relaciji Amerika Hrvatska. Nakon niza dogovora u lipnju su u našu školu stigli gosti. Iako se bližio kraj školske godine, ipak smo se primili organizacije njihovog boravka u našoj školi. Njih dvadesetak tri je dana prisustvovalo, izmedu ostalog, nastavi likovnog u razredu uciteljice Zrinke Budimir, matematike u razredu uciteljice Nataše Pecenicic i nastavi engleskog jezika u petim i sedmim razredima. Amerikanke te poneki Amerikanac, kako to uvijek biva u uciteljskoj profesiji, bili su vrlo simpaticni, otvoreni i zainteresirani za nastavu, a imali su citav niz pitanja. Bili su vrlo zadovoljni onim što su vidjeli u našoj školi uz konstataciju da se nastava ne razlikuje znatno od njihove. Prisustvovali su i priredbi za kraj školske godine koja ih je oduševila jer su u tijeku priredbe našli svoje mjesto od najmladih do najstarijih ucenika, pa cak i profesori koji su aktivno sudjelovali u radu zbora. Osim boravaka u našoj škole, osjecali smo potrebu da im pokažemo barem dio ljepota našeg grada Zagreba i bliže okolice. Neki naši ucitelji proveli su s njima vecer u Tkalci i nocnom klubu, a drugi su ih odveli na izlet u dvorac Trakošcan, malo zagorsko mjesto Lepoglavu da vide kako se izraduje prava cipka te kako se obnavlja crkva s listicima zlata. Poslijepodne su proveli u barknom Varaždinu. Izlet ih je oduševio. Vrhunac je bio koncert orgulja u varaždinskoj katedrali, ali i sladoled iz slasticarnice koji u Americi ne mogu kupiti. Druženje je bilo lijepo, naporno i trajalo je prekratko, ali oni su morali dalje prema Gorskom kotaru i moru, a mi smo se morali vratiti svakodnevnim naporima da uspješno okoncamo školsku godinu. Prijateljstva stvorena tada nastavljaju se preko e-mail dopisivanja, a tko zna, možda se jednog dana opet sretnemo, ovaj put u Americi, za što poziv uvijek vrijedi.

Vlasta Zajec, prof.

 

KRATKE VIJESTI IZ TRNJANSKE POVIJESTI

Svi putovi vode u Rim, a jedan u Trnje

Ovaj prvi dio o Rimu znamo. O drugom dijelu, o Trnju, nešto cemo doznati. Cijeli prostor izmedu Save i Medvednice pripadao je rimskoj Andautoniji (današnje Šcitarjevo). Sredinom Trnja prolazila je cesta koja je povezivala Andautoniju s drugim rimskim naseljem u današnjem Stenjevcu. Na raskrižju Savske i Vukovarske pronaden je 1939. godine jedan grob iz rimskih vremena (iz perioda Rimskog Carstva). Na raskrižju Držiceve i Vukovarske, na prostoru današnjeg Tehnickog centra 1959. godine nadeno je rimsko groblje. Nalazi iz grobova ukuzaju na neko obližnje rimsko naselje. Misli se da je takvo naselje u Trnju postojalo od prvog do cetvrtog stoljeca.

Došli divlji i potjerali pitome

Ima toga i danas. A tako je bilo na izmaku starog i na pocetku srednjeg vijeka. Nahrupili su barbari: Huni, Germani, Avari, Slaveni. Vihor seoba pomeo je pripadnike stare, rimske civilizacije. Mnogi su pobjegli. Njihova su naselja razrušena. Slicno je bilo i u Trnju. Doduše, nemamo nikakvih podataka. Ali i to govori ponešto o situaciji.

Srednjovjekovno Trnje

Nakon nekoliko stoljeca opet se život na ovim prostorima normalizirao. Godine 1991. pronadeno je starohrvatsko groblje na Krugama, koje je nastalo oko 800. godine. Slicni su grobovi nadeni i u Velikoj Gorici. Ovo je vrijeme za koje su podaci veoma šturi. Ipak od 13. stoljeca zna se zasigurno da je Trnje postalo posjed zagrebackog Gornjeg grada. U Trnju su živjeli kmetovi grada Zagreba. Kmetovi su obradivali zemlju tlakom, što znaci obaveznim radom, za malu naknadu ili bez nje. U vrijeme sajmova u Zagrebu, trnjanski su kmetovi služili kao pojacana straža na gradskim vratima. Osim toga, kmetovi su davali porez u naturi (prirodninama): perad, jaja, svinje, telad, janjad, žito, med (desetinu od svega). Sve lijepe stvari koje bi nam i danas dobro došle.

Trnje – prometno središte

Od Save i preko Save (sjever – jug) vodili su kopneni putovi. Baš na trnjanskom prostoru bilo je nekoliko prijelaza preko Save. Koliko je prijelaz preko Save bio važan, govori nam podatak da je glavni prijelaz bio pod zaštitom hrvatsko-ugarskih kraljeva. Prijelaz se zvao Kraljev brod na Savi. Luka se kasnije zvala Portus regis (Kraljevska luka). Radilo se o skelama koje su prevozile putnike i robu s jedne na drugu stranu rijeke. U svom romanu Kci Lotršcaka opisala je te skele Marija Juric – Zagorka. Tako je bilo do kraja 18. stoljeca. Tada je car Josip II. odlucio da se gradi most na kraju današnje Savske ulice (tu su i današnji mostovi). Trnje je ostalo izvan prometnih putova.

Kmetovi u zalog

Obicno se u zalog daju dragocjenosti: zlato, srebro, nakit, roba i slicne stvari. Zagreb je u zalog dao kmetove. Kmetove iz Trnja. Zbog neke parnice morali su Zagrepcani u Bec. Nisu imali novca za putne troškove. Zbog toga su založili svoje kmetove Baltazara Benšica i Andriju Gucica. Zalagaonica im je ponudila 200 forinti. Ocito su kmetovi bili vrijedni i valjani ljudi. Bilo je to 1646.

Tko je „kriv“: Marija Terezija ili Ivan Mažuranić?

Iako je danas sasvim normalno da sva djeca idu u osnovnu školu, tako nije bilo uvijek. Stoljecima je škola bila neobavezna ustanova. Išao je tko je htio, bolje reci, tko je mogao platiti. Rijec „shole“ dolazi iz grckog jezika. Ta rijec oznacava slobodno vrijeme, dokolicu. Ljudi su u svoje slobodno vrijeme ucili, ne zbog diploma (ili svjedodžbi), nego zbog želje za znanjem. Kako bi bilo divno predavati u takvoj školi. Obaveza o obaveznom školovanju u Habsburškoj Monarhiji (u kojoj je bila i Hrvatska) donijela je umna, sposobna, a vijesti kažu i lijepa vladarica Marija Terezija u 18. stoljecu. Ipak, trebalo je proci citavo jedno stoljece da bi se odluka sprovela u Hrvatskoj. U 19. stoljecu (1874.) ban Ivan Mažuranic donosi zakon o obaveznom puckog školstvu. Neki su kivni na Mariju Tereziju, a drugi na Ivana Mažuranica. Ipak je život u školi ponekad, blago receno, neugodan (posebno ako ne uciš), jer, bez škole život bi bio poprilicno dosadan. Prva škola u Trnju otvorena je 1899. godine. Prvi ucitelj bio je Ivan Tomašic. Škola je ima dvije sobe, hodnik, klupe, dva stola i dva ormara, bez ikakva inventara.

Naselje i stanovništvo

Trnje je bilo veoma malo naselje koje je imalo mali broj stanovnika. Spominje se u 17. stoljecu i to samo 17 obitelji koju su ti živjele. Godine 1801. bilo je 122, a 1898. godine 652 stanovnika. Naš slavni književnik Miroslav Krleža u 20. stoljecu piše o Trnju kao provinciji. Kraj 19. i pocetak 20. stoljeca vrijeme je u kojem se Trnje pretvara najprije u predgrade, a kasnije, posebno u naše vrijeme, u jedno od središta grada Zagreba.

Budućnost

Buducnost ostaje našim ucenicima koji ce, puni znanja i radnog elana, znati uciniti Trnje boljim i ljepšim.

Petar Bučević, prof.

 

STJEPAN ŠTEFANČIĆ– ŠTEF ODLAZI U MIROVINU

Život je radost i poneka šala
Mislio je naš Štef,dok je bio mlad
I pun ideala.
Kasnije je shvatio
Naš majstor gradevinske struke
U životu ima veselja,a Bogme i muke.
Radio je radio i jednoga dana
Došao je u školu Jure Kaštelana.
Bilo je tu i poznatih lica
I njegova žena Milka
Školska kuharica.
Šecer na kraju –Marin Držic škola
Popravljao je sve od klupe do stola.
Vrijeme leti,leti
Radni vijek brzo prode
Nisi se ni snašao
A penzija dode.
Sve bi bilo dobro
I ruže bi cvale
Samo da penzije nisu
Tako jadno male.
Štef je ljudina,ima plemenitu dušu.
Zaslužit ce neku kunu,radeci u“fušu“.
Želimo ti dug život!
A iznad svega zdravlje!
Ne zaboravi nas!
I ponekad svrati
Na neko prigodno slavlje!

Djelatnici osnovne škole Marina Držica u Zagrebu, 18.12.2008.

 

Jedan od najomiljenijih profesora u povijesti škole sigurno je "naš likovnjak" - Branimir Gorički

Naš kolega Branimir Gorički, akademski kipar i profesor likovne kulture, nakon dugih i iscrpljujucih godina rada odlazi u mirovinu. Trebalo bi napisati u zasluženu mirovinu. Kad smo doznali o kojem se iznosu radi, ostali smo blago receno šokirani. Znamo za izreku „siromašan kao crkveni miš“. Da je profesor Gorički tolike godine radio kao crkveni miš, imao bi sigurno više. Je li netko rekao kako smo mi „zemlja znanja“? Eto,koliko se znanje cijeni. Vlasti se uvijek opravdavaju kako je država siromašna i kako nema novaca. Kako to da za razne cirkuse i gluposti novaca ima, a za školstvo ih nema?
Branimir je radio u ekipi slavnog kipara Augustinčića na izradi velebnog reljefa za Muzej seljačkih buna u Hrvatskom zagorju. On i njegov prijatelj kipar Ante Starčević autori su mnogih kiparskih djela koja krase mnoge institucije, posebice crkve. Na ulazu u našu školu nalazi se reljef Marina Držića, djelo profesora Goričkog. Uz to je naslikao mnoštvo sjajnih slika.
Kad je Bog dijelio talente, Gorički je sjedio u prvom redu. Nemoguce je u nekoliko recenica opisati opus profesora Gorickog. Osim toga, naš je profesor izvrsan glazbenik. Ima odlican sluh i glas, krasno pjeva. Uz to svira gitaru. Najzabavnije trenutke mnogih školskih zabava obilježio je profesor Goricki sa svojom gitarom. Uz njega smo i mi koji nismo na ti sa sluhom i glasom propjevali i usput se sjajno zabavljali. Spomenut cemo samo izlet u Istru i onu legendarnu noc u Vukovaru. Izmijenilo se nekoliko glazbenih sastava. Decki nisu mogli izdržati do kraja.Goricki je izdržao. Na jednom“maturalcu“ svirao je na plaži.Oko nas naši ucenici i mnogi turisti. Svi su uživali u glazbi i pjesmi do ranih jutarnjih sati. Bilo je tu oko tisucu ljudi. Pljeskali su.
Rimski car Tit Livije stalno je ponavljao kako je izgubljen svaki dan u kojem nismo uradili nešto dobro . To je životni moto našeg profesora. Uvijek je nastojao pomoci ljudima. Pomagao je clanovima obitelji, tetama, stricevima, rodacima, prijateljima, a narocito ucenicima, kolegicama i kolegama. Uvijek je za nekog nešto crtao, slikao ili pisao. Ako treba urediti panoe, zidove, ucionice, sportsku dvoranu, ulaz škole, knjižnicu, školski list uvijek se zvalo Branimira. Bilo je tu i pretjerivanja. Ipak, Branimir se nije bunio.
Ucenici su ga obožavali. Imao je jednu manu (to je mana svih dobrih ljudi) – bio je blag. Njegove reakcije nisu nikad bile žestoke,cak i onda kad je svima bilo jasno da je imao pravo na ljutnju. Imao je još jednu manu – težio je estetskoj perfekciji. Ne samo u slikama, ne samo u kipovima i reljefima, nego u svemu. Danima je i mjesecima uredivao školski prostor. Kad su svi zakljucili da je sve dobro i lijepo, on je ostajao i pokušavao uraditi još bolje, još ljepše, još skladnije.Inace, skromni i cestiti covjek u pogledu estetike nikad nije bio zadovoljan.
Ništa ne prolazi tako brzo kao vrijeme. Vrijeme neumitno tece. Požutjele fotografije u starim kalendarima podsjete nas kako smo i mi nekad bili mladi. Ništa nije tako stresno kao rad u razredima hrvatskih škola.Svi su u pravu osim profesora. Svi se mogu žaliti, mogu tužiti, napadati, vrijedati, svi sve zanju , svi osim profesora. Vrijeme uništava tvrdi kamen, i još tvrdi celik, kako ne bi uništilo normalna ljudska bica. Iz dana u dan, iz godine u godinu, covjek postaje osjetljivi i bolesniji. Tako je i naš Branimir odlucio otici u mirovinu pošto je proveo više od tri desetljeca u školi.
Poznati filozof, mudri Platon, rekao je veliku istinu o uciteljima. „ Bude li Atena imala loše postolare, njezini ce gradani hodati bosi.Bude li pak imala loše ucitelje, Atena ce propasti“. Što je vrijedilo za Atenu, vrijedi i za Hrvatsku. Samo, tko cita filozofe i koga briga za ucitelje? Želimo sve najbolje, dobro zdravlje i dug život našem Branimiru i njegovoj obitelji! Znamo da ce mirovina biti mala, sramotno mala.
                                                                                                                                                                                       Petar Bučević, prof.

 

Povodom plasmana "naših" odbojkaša na državno natjecanje (2008. god.) prof. Petar
(kao i obično u sličnim prilikama) u stihove je pretočio njihovu igru:

TRENER - PROFESOR ZVONIMIR BIĆANIĆ

Na treningu je „opak“ zna dečke „iscijediti“.
Njegovo je geslo“VAŽNO JE POBIJEDITI“.
Naučio je kaže, kad je bio jako mlad.
Tri su uvjeta za uspjeh: RAD, RAD i samo RAD.
Isplatilo se. I pamtit ce se dugo.
„Držic“ je u Zagrebu zauzeo mjesto drugo!
Tako mi moga imena i moje „plave“ krvi.
Da je bilo malo koncentracije, mogli su biti prvi.
Bili smo ljuti i crveni u licu.
Jer su izgubili već dobivenu utakmicu.

GRGIĆ DOMAGOJ

Nekad bio Paganini
Svirao na violini.
Danas Grgic - igrac slavni.
U odbojci “frajer“ glavni!

BENČEC MATIJA

To je ekstra, turbo malac.
U odbojci - genijalac.
Softver mu je u rukama.
Protivnici na mukama.

TADIĆ JOZO

Gdje je Jozo tu problema nema
Svaku loptu preko mreže sprema.
Tako mi zrele kruške.
Gada kao iz puške.

MUDRINJAK MATEJ

Svi poznaju našeg Mudrinjaka.
Snažno tijelo i čelicna šaka.
Još kad bi se prihvatio knjige.
Postao bi prvi igrač Lige.

STIPETIĆ LUKA

Kad Luka igra, kao u transu.
Protivnici nemaju šansu.
Udarci pljušte, fijuču, lete.
Kao da su mlazne rakete.

ŠEŠLEK MATIJA

Čovjek pomisli da griješi.
On proda foru - čak se i nasmiješi.
Brzo i spretno kao cigra.
Tako Matija Šešlek igra.

KUKOR DOMINIK - „PEGLA“

Ima odlican servis,dobar u bloku.
Nanedmašan kad je u skoku.
„Pegla“ igra tako mi romba
Svaka je lopta kao bomba.

PEJANOVIĆ FRAN

Evo nama Pejanović Frana
Tehnika je njemu jača strana.
Prolaz nade gdje obrane nema.
Bod se piše to je stara shema.

JANTOLEK FILIP

Jantolek je odbojkaška faca.
Protivnike on u očaj baca.
Sve prolazi, a igra se piše.
Što je Filip, takvog nema više.

PUĐA MIRKO

Padala kiša il grijalo Sunce žarko.
Uvijek je odličan Puđa Marko.
Trebalo bi potrošit litru tinte.
Da se opišu njegove finte.

BARIĆ VINKO

Pitali su me tko je taj sinko?
Odlican igrač - Baric Vinko.
Iz obrane, iz napada, iz garda.
Podsjeća nas na Eduarda.

FAZLOVIĆ DARIO

Tako mi očne zjene
On je potencijal, vreba iz sjene.
Ovo nije priča,ovo nije trač.
Uskoro ce biti najbolji igrač!

Autor izvješća, potpisuje se na kraju.
Nije potrebno, jer svi ga znaju.
Skriboman, stihoklepac, stihopisac!!!
Pitom kao golub, lukav kao lisac.
Pozdrav svima i volim vas fest.
De gustibus non disputandum est!

Veseli maturalac u Zadru

I prode tako prvi dan
i spusti se prva noc.
Profesore uhvati san.
Ucenici u disko žele poc.

Stanje postade veoma sklisko
u cijelom Zadru i široj okolici
ne radi ni jedan disko.
Bože, je li to moguce?

Nitko nema racuna
za jednu noc zaraditi
desetak tisuca kuna.

I bez kiša i bez bura
Maturalac postade avantura.
Djeca se pretvoriše u nomade.
Po hotelu gluposti rade.

Recepcija i drugi gosti hotela vikati stali:
''Kog ste doveli? To su Vandali!''
Od sobe do sobe stalne seobe.
U kasne nocne ure
Hotelom stampeda jure.

Petar Bučević, prof.

 

 

Povratak na početnu stranicu